Čemu?
Ponekad mi zafali riječi.Nježnih riječi kojima bih ti pisala.I tada ne želim pisati.Ne želim pisati ružno,premda si to zaslužio.Ružno ponašanje se uzvraća ružnim ponašanjem.
Ali,ne mogu.Osjećam fizičku bol i težinu,gotovo kao da te udaram. Htjela bih udariti.Htjela bih da te zaboli.Htjela bih vrištati.Najglasnije.Dok me grlo ne zaboli.Dok suza ne krene i ne ispere sve što truli.Ali,ne mogu.
Nije te briga.I ne bi me liječio.Čemu si onda,nanositi bol?Ti si se pobrinuo za dovoljnu količinu boli.
I čemu onda sve ovo?Čemu se truditi pisati kad riječi ne dopiru i ne opisuju?
Čemu uopće živjeti?
Zbog ljepote življenja,znaš.Ja volim živjeti.Volim živjeti sama.Volim svoje misli.I volim nebo i oblake.
I volim ples po oblacima.A to je dar koji ti nikad nećeš posjedovati.Nisi bio dovoljno dobar da bih te tome naučila.Sasvim sigurno se nisi zadržao dovoljno dugo da bih te tome naučila.
I zato,neka nema riječi.Neka nastane tišina.I neka padne zaborav.
Ajde..
Obrati pažnju na moje usne.Miču se,nešto govore.Znam da me ne možeš čuti..ali..možda možeš čitati s njih.Možda možeš uhvatiti njihov obris,možda se sjetiš okusa...možda uspiješ shvatiti.
Ja zbilja,zbilja,ne volim biti zločesta..ali si zbilja,zbilja ne mogu pomoći.I nekako..zašto bi ja bila ta koja vuče konce? Uostalom,ti si dobar majstor lutkarstva.Povuci konce i razriješi klupko.Otpetljaj nas iz ove zavrzlame,koju si zamrsio.
Ako uspiješ,uspjeli smo oboje.Ako ne uspiješ,uspio si samo ti.
Ajde,poljubi me i čitaj s usana.
I otpetljaj me iz ovog kaosa.
Vještica i vila
Kroz bunilo i nesanicu hvatam zrak.Postao je pregust za ovo malo mjesto u kojem se nalazim.A opet to malo mjesto je dom.To malo mjesto je moje tijelo.
Tražeći izlaz,lutam ovim sobama koje mi kolaju venama..ali nekako,sva su vrata pogrešna,i svako skretanje me dovodi do novog zida.
Kao da mi se priviđa blještavilo.Ili misli rade same za sebe.
Teško je.Ali..grabim i borim se dalje.Heh,kao vučica..znaš.Kao životinja koja ti tjera strah u kosti...znam.
Ne boj se,grizem samo sebe.Kao zadovoljštinu za bol nanešenu.Kao odmazdu za suze.I mene peku.
Naišla sam na nova vrata,znaš.Zelene su boje,boje jezera,kao moje oči.Volio si tu boju.I lagao si.Kao i obično.Probat ću proći kroz ta vrata.Vidjeti sunce.Pa čak i onaj smiješni debeli oblak..
A ti se usudi,molim te,usudi se,zaustaviti me.
Tada ću ugristi tebe...i uživat ću u tome.
Znaš
Znaš..bilo bi lijepo da mi dođeš u san..nenadano..kao lagani vihor..da te osjetim uz sebe.Kao toplinu.
Znaš..bilo bi lijepo kad bi,rukama svojim,napravio mi jastuk..da nježno ućulim glavu..sneno...opušteno.
Znaš...bilo bi lijepo kad bi,prekrio me svojim tijelom,kao plahtom..obavio me.Kao smiraj.
Znaš...bilo bi lijepo,kad bi,uz kapi kiše koje lupaju o prozor,svojim dahom ugrijao moje tijelo...svojim usnama iscrtao krila na mom tijelu.
Znaš..bilo bi lijepo kad bi se iskrao,tiho i nježno,kad utonem u san...svojim mislima načinio mrežu oko mene,da sanjam meke snove.
Znaš..ja znam da me pratiš..u stopu..gutaš moje misli bez predaha.
I znam da to želiš....
Znaš..bilo bi lijepo kad bi to i mogao...ponekad.
Znaš..u dvoje je ljepše sanjati.
Zbogom
Neću ti više pisati..ne nalazim riječi.Boli previše uopće razmišljati o spaljenim mostovima i razbijenim srcima putem...
Puštam te da odeš daleko,bez povratka.
Želim svoj život natrag.Želim svoj osmijeh natrag.
Želim svoj mir.
Neću ti više pisati.Sjest ću na naš oblak i pustiti da otplovim...u novi svijet.
Zbogom..i vile te čuvale...
http://www.youtube.com/watch?v=31I_VmX0Vdo
Još uvijek..
Kao u snu..osjećam te..
Često mi misli odlete u tvom smjeru..i pitam se...sva ona silna besmislena pitanja..što bi bilo,kad bi bilo..
Nespojiva kombinacija..dvije ranjene životinje u bijegu pred životom...U bijegu ostavljene žrtve putem...i neprekidno lupanje glavom o zid..neispunjena obećanja..neizgovorene riječi..i...zatomljeni osjećaji..
A još pamtim miris čaja od mente i šumskog voća…
Pričam ti priču
Dopusti da ti ispričam priču.O ženskom srcu.
Ono je središnji dio.Ono je sama žena.Žena koja voli.Žena koja mrzi.Žena koja osjeća.
Njeno srce je prepuno.Kao prezrela rajčica.Svakim kvrcom,koji učiniš svojim bezumnim grubim ponašanjem,nastaje stazica.Neravnih rubova,nepravilnih puteva.Iz pokoje staze,pomalo kaplje krv,ali...cjelina opstaje.Tko zna koliko kvrcova ono može podnijeti?Ovisi o punoći.O moći osjećaja.O moći osjećaja mržnje,ili ljubavi.Svaki,pa i najmanji kvrc stvara novu stazicu.Novu ranu,novu krv.A bol..bol je neopisiva.
Sve dok,jednom..stazice se ne poklope,preklope,ispune...saspu...U tisuće malih,neravnih dijelova.Čestice,kapljice.Nevidljive golim okom.Rukom ne saljepljive.Suzama raskvašene.
Ali..ono i dalje kuca,živi..svaki djelić srca..Kuca sam za sebe.Bez ritma.Bez rime.Bez zraka.
Žena tada postaje lutalica.Svakodnevno,besprekidno traži lijek.Traži liječnika,svećenika,vraga...nekog.Tko će znati zalijepiti rane.Tko će omogučiti disanje.Tko će znati vratiti želju.Volju za životom...
Teško ga je naći.Gotovo nemoguće.Jer,da bi ga našla,ona ga mora tražiti pomoću ljubavi.Kako?Nje nema...
I tako,ona luta u krug.Besprekidno.
Dok suze ne presahnu.Dok bol ne mine.A krhotine prestanu kucati.
Tada će naći mir.Mir će naći nju.Blaženstvo spokoja spustiti će se na njene kapke,kroz koje će kliznuti suza.Olakšanja...
Zapamti to...svaki idući put...kad se poigraš..
Zapamti da se igraš s jednim dragocjenim životom..
Molim te,pusti ju...neka živi.
Konci (i niti života)
Razmislila sam.Shvatila sve.Svi konci su se poredali po dužini.Poduzela sam potrebne korake.Potpomognuta bijesom.Bijes potpomognut bolom.Bol proizašla iz tuge.Tuga...došla s tobom.
Uzela sam konce u ruku i tako složene,metodički ih prerezala,jedan za drugim.Ponosno.Drhtavom rukom,suznih očiju.Preklinjajućim pogledom.Nisi ni trepnuo.Nisi ispustio ni glas.Nijem kao voštana lutka,tupog pogleda,zamrznuta u vremenu i prostoru.
Spalila sam sve mostove.Preko njih više ne želim ići.
Postoji toliko puteva,toliko smjerova.Odabrat ću jedan.Hrabro.Da li je ispravan?Nije važno.Sigurno je bolji,vedriji,sretniji..nego onaj koji vodi prema tebi.
Da li mrzim?Ne.
Da li osjećam?Ne.
Da li živim?Ne.
Da li dišem?Ne znam.Valjda...nisam poplavila.Osjećam toplinu pod kožom.Osjećam vrelinu...u duši.
Znaš...sebična sam.Kraljica sam.Zaslužujem najbolje.Zaslužujem bogatstvo...svega.Zaslužujem sve ono što mi ti nisi htio dati..ono što mi nisi znao dati..
To ću i dobiti...jednom..ikada..nikada...nije ni važno..
Čekam..hrabro i strpljivo..naučila sam se biti strpljiva..i sama.Naučila sam voljeti svoju samoću..i sebe...
A ti,reci...što si ti naučio???
Tebi (ili meni)
Ponekad poželim da te sakrijem u džepić i prošećem s tobom nekuda..nije važno kuda.Poželim ponekad da te zagrlim snažno i da samo šutim u mraku..Ponekad poželim samo da si tu..jednostavno tu...da postojiš..Ponekad..ne stalno.
A onda,u nekim drugim trenucima,jednostavno me ponese misao da se iznenada zavrtim kao ringišpil i odem daleko.Prvo mišlju..a zatim da se jednostavno izgubim..iz vida.Tvog,svog.
Da,bježim.Ne znam od čega.Stalno bježim..
Možda je tako najbolje.
Što znači biti dovoljno hrabar?
Ako to nije ono,što nas potiče na hrabrost da pregrizemo pupčanu vrpcu neodlučnosti,i odlučimo se za rulet...što je?Ali..ja ne volim rulet.Mogućnost ponekad nije dovoljno jaka karika za hvatanje i ja ću je sa sigurnošću propustiti i onda ću se kao sjenka zalijepiti za zid i nestati u njemu,jer znam...Nisam pogriješila..Postupila sam pravilno.I ponovo bih odigrala isto ulogu koju si mi namijenio...koju si namijenio nama..
To jednostavno mora biti tako...jednako kao što jednom neće biti.
I dočekat ću taj dan.Zajedno sa svom njegovom jednostavnošću.
Jer..mi se ne možemo promašiti..
To je negdje tako zapisano...
A ja sam strpljiva....
|
